Dva Alien Craft Land u Berlinu, New York

Berlin, Njujork – 11

Je li dvostruko slijetanje NLO-a u New Berlin, NY, bila popravna misija – ili nešto treće?

Žena izlazi na svoj trijem u prohladnoj jesenji noći 1964. Podigavši ​​pogled, vidi nešto što izgleda kao zvijezda padalica kako pada na padinu nasuprot nje, 2/3 milje dalje. Začudo, ona vidi još jedno "padajuće svjetlo" koje gleda kako se spušta s neba u okomitom načinu, ali onda se zaustavlja prije nego što stigne do tla. Zatim se počinje kretati vodoravno duž i iznad korita potoka koje ide paralelno s njenim putem.

Kako se približava, postaje „intenzivno svetao“ i počinje da emituje „tisko brujanje“.

Pozivajući svoju svekrvu da izađe napolje, žena (gospođa H) izlazi na svoj prilaz da je bolje pogleda. Upravo u tom trenutku prolaze dva automobila koja idu uz cestu, a drugi usporava i skreće s puta kako bi bolje pogledao čudan objekt. NLO tada počinje da se približava automobilu koji se povlači na cestu i juri.

Ali sada se NLO lagano pomiče i dolazi DIREKTNO prema gospođi H.

Dok trči nazad prema svojoj kući, njena svekrva izlazi na verandu, baci pogled na čudan predmet i trči nazad unutra. Iznutra iz kuće moli gospođu H da se vrati u kuću i zaboravi na NLO. Ali gospođa H je ignoriše i stoji fiksirana, posmatrajući čudan objekat dok se približava još jedan automobil.

Nevjerovatno, NLO počinje koračati automobilom koji se približava čim dođe direktno preko puta kuće gospođe H. Očigledno uplašen, automobil ubrzano ubrzava da mu pobjegne. Konačno, objekat se udaljava u pravcu severa i zaustavlja se u polju preko puta, udaljenom otprilike 3800 stopa.

Sada unutar kuće, gospođa H i njena svekrva fokusiraju par snažnog dvogleda na područje gdje je NLO sletio. Oni mogu jasno da vide „okrugu strukturu“, koja sedi na nečemu što se čini kao stub za sletanje. Ispod konstrukcije je obasjana neka vrsta veoma jarke svetlosti i u tom svetlu vide nešto drugo još zapanjujući; PET ILI ŠEST FIGURA KOJE NOSE KUTIJE I ŠTA IZGLEDA DA JE NEKA VRSTA ČUDNIH ALATA.

Dok gospođa H gleda kroz dvogled, muškarci koriste “čudne ručne alate da iz NLO-a izvuku veliku napravu”. Tada odjednom njena svekrva ispusti oštar krik i usmjeri pažnju gospođe H na sjeveroistok. Tamo, brzo se spuštajući s noćnog neba nalazi DRUGO svjetlo koje se zaustavlja na padini odmah iza prvog NLO-a.

I gospođa H i njena svekrva su više nego zapanjene i ne mogu vjerovati šta sada vide; VIŠE figura izlaze iz novospuštenog NLO-a i žure da pomognu ostalim humanoidnim figurama dok rade na prvom letjelici.

Zvuči kao scena iz Dosijea X, Zone sumraka ili čak iz serije The Invaders iz 1960-ih? Zapravo, gornji prikaz dvostrukog sletanja NLO-a je istinit i jednako je čudan kao bilo šta što su Rod Serling ili Chris Carter ikada mogli zamisliti. Događaj uveče 25. novembra 1964. godine, severno od malog zaseoka New Berlin, NY (najbliži veliki grad – Oneonta – 25 milja daleko), gospođa Kathy Hatzenbuhler i njena svekrva bile su svedoci čitavog zapanjujućeg događaja. događaj preko puta njenog imanja na putu 80 države New York.

Najzapanjujući dio ovog susreta „velike neobičnosti” bile su, naravno, humanoidne figure koje pokušavaju popraviti prizemljeni NLO. Kako ih je opisala gospođa Hatzenbuhler: “činilo se da su obučeni u nešto poput ronilačkog odijela.” Bila je tamne boje i ruke su im se vidjele... iz zgloba odijela. Koža im je bila svjetlija od odijela koje su nosili. Građeni su kao muškarci… jedina razlika [je bila u tome što su] bili nešto viši… između 6 1/2 i 8 stopa… činilo se da imaju kosu kao mi, iako im kosa nije bila duga… činilo se da je dobro berberin, prilično blizu njihovih glava.”

Nakon što se drugi NLO približio i sletio odmah iza prvog, iz njega je izašlo još pet figura kako bi se pridružilo posadi koja je radila na prvom objektu. Gospođa H je kroz svoje moćne naočare gledala kako su skoro svi naporno radili da iseku dugačke delove onoga što je izgledalo kao „teški tamni kabl“.

Hazenbuhler se osjećala sasvim sigurno gledajući cijeli postupak, ali se njena svekrva prilično uplašila. Oboje su razmišljali o tome da pozovu vlasti, ali su se odlučili protiv toga jer su smatrali da bi policija ili šerif mogli na kraju maltretirati „vanzemaljce“. Također, obje dame su kasnije ispričale istražiteljima da osjećaju da IH “muškarci” cijelo vrijeme pomno posmatraju.

Posada oba broda radila je bez prestanka četiri sata pokušavajući da ponovo montiraju napravu koju su uklonili s jedne letjelice, da se vrate na svoje mjesto. Tri pokušaja nisu uspjela, ali su u četvrtom pokušaju uspjeli. Hatzenbuhler je objasnila šta je vidjela nakon toga: „Vidjela sam kako brzo pokupe sve što su mogli pokupiti, a muškarci koji su sišli iz vozila iznad njih na brdu potrčali su natrag s materijalom gore.

Ovi ljudi su trčali s nečim izuzetno teškim – (kao) dva čovjeka sa kutijom za alat – onim što je zahtijevalo dva čovjeka da nose. Postojale su još najmanje dvije kutije s alatom, [i] bila su dva čovjeka koji su mukotrpno trčali [i] izgledalo je kao da skupljaju komade kablova [koje su] ovi drugi ljudi ostavili. Potrčali su uzbrdo s njima i [tada]... Više ih nisam vidio.”

Onda je, oko 4:55 ujutro, cijela epizoda naglo završila. Vozilo na najgornjem dijelu brda prvo je lijevo. „Otišao je pravo gore… gotovo kao trenutni nestanak u smjeru iz kojeg je došao – jug/jugozapad“, prisjetio se Hatzenbuhler. “Minut kasnije drugo vozilo se podiglo pravo gore, otišlo na vrh brda, ponovo se podiglo još malo i krenulo u istom pravcu, istom brzinom. I to je bilo to.”

Sutradan ju je nadvladala radoznalost i ona i njen muž (inženjer hemije) krenuli su do područja gdje je letjelica sletjela. Tamo su pronašli dva seta ravnomjerno raspoređenih trouglastih udubljenja, širokih četrnaest inča i dubokih oko osamnaest inča. Ali pronašli su i nešto drugo što ih je oboje zadivilo; tamo je na tlu sjedio u punom vidokrugu "prividni komad kabla".

Hatzenbuhler je to kasnije opisao istražiteljima: „spoljašnji dio je izgledao kao omot, nešto kao smeđi papirni ubrus, samo što nije bio kao NAŠ papirni ubrus(i). Osjećao se... takav i bio je tamno smeđe boje. Činilo se da je to [neka vrsta] omotača cijevi.

A u sredini – bila je izrezana bočno – mogla se vidjeti [traka], široka možda jedan inč. [To je bilo] nešto što je izgledalo kao fino isjeckane aluminijumske trake položene unutra. [Imao je] boju i osećaj aluminijuma, iako NIJE BILO aluminijum. Nije se ponašao kao aluminijum.

Aluminijum će se zgužvati i OVO SE NE BI ZGRUŽILO. Nisi ga mogao zgužvati. Bilo je unutra, trake ovoga, ležale su unutar papira. Mogli ste ukloniti unutrašnjost, jer je vanjski papir bio izrezan po dužini komada, ali sve je bilo zajedno.” Zatim su sakupili dio i ponijeli ga sa sobom u svoju kuću. Ali, nažalost, prije nego što su ga istražitelji imali priliku ispitati, ono je izgubljeno.

U početku, gospođa Hatzenbuhler, njen muž i njena svekrva nikome nisu ispričali o nevjerovatnim događajima te noći. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, a nikakvi odgovori nisu izlazili na vidjelo o tome šta su tačno vidjeli, počeli su diskretno da se raspituju da li je još neko te večeri vidio nešto čudno u toj opštoj blizini.

Na kraju se pročulo i tri najveće civilne NLO istraživačke organizacije u to vrijeme – NICAP (Nacionalni istražni komitet za vazdušne fenomene), APRO (Grupa za istraživanje vazdušnih fenomena) i CSW (Civilian Saucer Watch) obavile su dubinske intervjue sa glavnim svjedocima i i neke terenske istrage. Sve tri istrage tačno su se međusobno potvrđivale, ostavljajući vrlo malo sumnje u vezi sa činjenicama.

Nekoliko godina kasnije, istaknuti psihijatar iz okolice New Yorka – dr. Berthold Schwarz – koji je imao sveobuhvatni interes za paranormalno – dogovorio je posjetu gospođi Hatzenbuhler u njenom domu u Pennsylvaniji (ona i njen muž su se od tada preselili iz New Yorka). Berlin).

Tamo ju je opširno intervjuirao (i svjesno i pod hipnozom), a također je dao malu bateriju psiholoških testova uključujući upitnik Cornell Medical Index i Minnesota Multiphasic Personality Test (MMPT). Scharwz ju je smatrao sretnom i dobro prilagođenom ženom, a testovi su pokazali da je “zdrava, otvorena i iskrena”.

U svom izvještaju on je također spomenuo da se držala svoje priče i predstavila dobro organiziran izvještaj [i] kada su „njeni podaci iz različitih izvora i vremena pregledani, nije bilo nedosljednosti“. Izvan svog izvještaja, Schwarz je naveo da je ona bila istinoljubiv svjedok bliskog susreta koji je on ikada intervjuirao.

I tu slučaj stoji do danas; zbunjujuće i paradoksalno kao što je prvi put objavljeno. Jesu li Marianne Hatzenbuhler i njena svekrva svjedočile nečemu tako rijetkom da gotovo da nema analoga tome u parapsihološkim istraživanjima? Ili su bili užasno zavedeni u onome što su vidjeli, bilo da su svjedočili razrađenoj prevari ili nečemu drugom?

Nema sigurnosti ni u jednoj ni u jednoj tački, jer zaista, što se tiče dvostrukog sletanja te hladne noći 1964. u severnom delu Njujorka, istina je još uvek „tamo negde“. Bob Canino

Hvala Kenu Pfeiferu