Otmica na North Canol Roadu, Sjeverna Kanada

U avgustu ili septembru 1987. (kasnije je utvrđeno da je to srijeda, 2. septembar 1987.), napustio sam Ross River (gdje sam živio) i sam krenuo na North Canol Road na svom motoru na losove (lov).

Planirao sam da provedem 3 dana na području između jezera Sheldon i Macpassa. Momak s kojim sam radila i njegov prijatelj su trebali otići dan kasnije, a ja sam se trebao naći s njima na pecanju. Svi smo trebali ostati u prikolici u Dewhurst Creeku.

Otišao sam iz Ross Rivera rano ujutro i temperatura je počela da pada. Onda je počela da pada jaka i veoma hladna kiša. Kada sam stigao u Gravel Creek, zaustavio sam se u Art John's Cabinu i obukao dodatnu odjeću dok sam stajao ispod ivice njegovog krova. Znao sam da kiša neće prestati, pa sam se vratio na bicikl i krenuo. Stigao sam do prikolice ½ sata prije mraka, vrlo hladno i vrlo umorno. Zapalio sam vatru, skuvao večeru i otišao pravo u krevet radujući se jutarnjem lovu. Tokom noći kiša je prestala.

U zoru (3. septembra 1987.) stavio sam opremu i pištolj na bicikl i krenuo prema Macpassu. Nekoliko milja niz cestu, kretao sam se brzinom od oko 10 milja na sat gledajući u drveće i padine. Odlučio sam da se zaustavim na pauzi u toaletu.

Zaustavio sam se gdje sam mogao vidjeti neke planine i neke doline. Parkirao sam na desnoj strani ceste. Sunce je sijalo; vazduh je bio potpuno miran i pomalo hladan. Stajao sam ispred svog bicikla i posmatrao planine na jugu, kada sam krajičkom oka primetio sa leve strane, ono što sam prvo pomislio da je avion. Bio je udaljen 400 do 500 metara i bio je otprilike veličine DC-3 aviona ili školskog autobusa pune veličine. Putovao je od sjevera prema jugu, na oko 40 jardi iznad zemlje i kretao se možda 30 km/h. Odmah sam pomislio "dečko je li nizak". Trepnuo sam jer nisam mogao da razaznam nijednu repnu peraju ili krila.

Imao je nešto što je ličilo na otvore duž cijele strane. Bio je u obliku cigare sa sivom trakom po sredini i tamnozelenom na vrhu i dnu.

Pomislio sam u sebi „nešto nije u redu sa ovom slikom“, a onda sam shvatio da nema zvuka! Da je to bio avion, urlik bi ispunio dolinu.

Dok sam gledao, činilo se da se djelimično dematerijalizirao, a zatim vratio u čvrstu formu, to je uradio dok se kreće, nekoliko puta. Onda mi je sinulo, oh, oh, mislim da ne bih trebao ovo vidjeti; to je NLO i vjerovatno ne želi da bude viđen!

Čučnuo sam na putu, sakrio se iza trave pored puta.

Zatim sam gledao kako ide iza brda u obliku stošca i ne izlazi. Ustao sam tražeći to i osjećao sam se veoma uzbuđeno i sretno zbog onog što sam vidio i misleći da nisu ni znali da ih gledaju.

Stajao sam pored svog bicikla kada sam iza ugla začuo glasan metalni zveket iza sebe.

Odmah sam pomislio, neko mora biti ovdje i moram im reći šta sam vidio. Buka koju sam čuo zvučala je kao težak poklopac prtljažnika na autu koji se zalupio.

Brzo sam otišao uz ivicu puta do ugla da vidim ko je tamo.

Susreo sam se licem u lice (oko 20 jardi) sa 2 siva stvorenja u plavim kombinezonima, visoka oko 5 stopa, sa velikim glavama nalik insektima, šiljatim licima, velikim očima, tankim rukama, tijelom i nogama. Odmah sam pomislio “nisu oni mali zeleni*, oni su ljudi skakavci”.

U tom istom trenutku, onaj s lijeve strane je podigao lijevu ruku do struka, u kojoj je držala neka vrsta baterijske lampe i vidio sam kako iz nje dolazi jak bljesak svjetlosti.Odmah sam se osetio paralizovan i bio sam ubeđen da je vreme stalo, sve je bilo crno, bez zvuka. Pokušao sam da viknem "Ne!" ali sve što je izašlo bilo je iskrivljeno gunđanje.

Sljedeće što sam znao da stojim na strani ceste uplašen, tresem se i zbunjen.

U roku od nekoliko sekundi sjetio sam se svega ovoga što se upravo dogodilo i pomislio sam: „Odlazim odavde prije nego što me ponovo uhvate.” Okrenuo sam se da uzmem bicikl i iz nekog razloga ga nije bilo, a onda sam primijetio da je na drugoj strani ceste. Rekao sam sebi, „šta je dođavola ovo? Nisam ja to stavio tamo”. I dalje u panici pojurila sam i ušla u njega i shvatila da su ključevi nestali.

Uvijek sam ostavljao ključeve u njemu, tako da ih nisam mogao izgubiti dok se šunjam u žbunju. Odmah sam počeo da gledam niz cestu i odjednom ih ugledao u ruci. Upalio sam bicikl i odjurio nazad do prikolice.

Osjećao sam se uplašeno i zadivljeno u isto vrijeme, a onda sam primijetio da su sve sjene drveća usmjerene u drugom smjeru od jutarnjeg sunca. Otprilike 15 minuta kasnije bio sam kod prikolice. Pola sata kasnije pao je mrak. Pomislio sam: "Nema šanse, otišao sam prije sat vremena, šta se dešava?"

Tada sam bio stvarno zbunjen, rekao sam sebi: „Neću nikome da pričam o ovome, samo ću sve zaboraviti“.

Stavio sam lonac kafe i tada sam čuo tiho brujanje iznad prikolice. Također sam mogao osjetiti laganu vibraciju u svemu (prikolica, zrak, itd.). Nakon otprilike 10 minuta sve je stalo. Imao sam jako snažan osjećaj da su napolju. Nisam gledao kroz prozore.

Kasnije te noći još nisam mogao da zaspim i dok sam ispijao kafu počeo sam da se prisjećam prošlih događaja. Sjećam se da sam bio u stanju poput sna i gledao krajolik kako bljeska ispod kao da letim. Gledao sam planine, rijeke i šume kako prolaze velikom brzinom.

Tada sam postao svjestan drugih zvukova i kao da sam se probudio. Otvorio sam oči i nisam mogao vidjeti ništa osim crne, vrlo duboke i mastiljasto crne. Dok sam ovo gledao, crnilo se povuklo, otkrivajući lice, gledao sam u oči stvorenja sivog tipa. Mogao sam da čujem u mislima glas koji govori „nema razloga za brigu“. Mogao sam ga čuti kako govori u mislima.

Bilo je 3-4 ovakvih tipova koji su šetali okolo, ali samo je jedan razgovarao sa mnom. Dvoje koje sam vidio ranije na cesti, više nikad nisam vidio. (Napomena: vanzemaljci koje je u ovom trenutku vidio bili su tipičnog „sivog tipa“, dok su oni na rubu ceste bili više insektoidni.)

Zatim sam seo i imao ideju o tome šta bi se moglo dešavati i pitao sam: „Hoćeš li da radiš eksperimente na meni?“ a onaj je rekao: "Već su gotovi." Tada sam se osjećao jako dobro jer, osim čudnog osjećaja u rukama, sve je bilo normalno. Nastavio sam trljati ruke, ali ih nisam gledao, jer je umjesto toga bilo potpuno čudno okruženje. Nisam doživio nikakvu nelagodu.

Najbliže biće mi je pitalo da li bih voleo da vidim svoju rodnu planetu i ja sam rekao da sigurno. Zatim sam prišao prozoru, gdje je bila mašina koja je izgledala kao velika kopir mašina. Zamolio me je da to ne diram, ja sam odgovorio “Ne brini, ne diram ništa ovdje”.

Zatim je rekao, ta sjajna bijela zvijezda je vaš dom. U to vrijeme nisam znao ništa o astronomiji, ali uvijek sam mislio da je zemlja plava, pa sam odmah pomislio da laže. Objasnio mi je i o svemiru i zvijezdama itd., ali sada se ne mogu sjetiti ničega.

Takođe su me pitali da li bih želeo da idem na put. Odgovorio sam “Ne još”, bio sam veoma počašćen što me pitaju i želio sam da idem, ali sam smatrao da nije pravo vrijeme.

Tada mi je rečeno da ću morati sve ovo da zaboravim. Bio sam razočaran kad sam ovo čuo. Prvi dio iskustva je bio vrlo zastrašujući, ali kada sam bio s njima, otkrio sam da su ljubazni, uslužni i njihov izgled mi nije smetao. Oni su zapravo izgledali kao stari prijatelji.

Dali su mi prozirnu čašu, ¾ punu žute tečnosti i rekli da je popijem, zaboraviću sve. Rekao sam im, ne želim da zaboravim ovakvo iskustvo. Treba zapamtiti! Rečeno mi je da je za moje dobro da zaboravim. Otpio sam 3 mala gutljaja i spustio čašu.

Sledeće što znam je da sam na putu sa biciklom, nasmrt uplašen i želim da odem odatle.

Sutradan sam se sreo sa druga dva momka i nikad im ništa nisam rekao.

mr Martin Jasek, dipl.inž.